Drugi jezici

Zemljopis

 Ovaj članak zahtjeva provjeru i čišćenje vanjskih poveznica.
Popis vanjskih poveznica treba preurediti u skladu s pravilima na stranici Wikipedija:Vanjske poveznice.
Portal Zemljopis
Fizička karta Zemlje.
Fizička karta Zemlje.

Zemljopis ili geografija je znanost koja proučava prostornu stvarnost Zemljine površine. Naziv geografija potječe iz grčkih riječi Ge (γη) ili Geia (γεια), što označavaju "Zemlju", i graphein (γραφειν), što znači "pisati", a upućuje na prvotno značenje geografije koje je oko 200. p. n. e. skovao Eratosten, što je označavalo opisno učenje o Zemlji.

Uz filozofiju i povijest, geografija pripada među najstarije znanosti ljudske civilizacije. Ona se za objašnjavanje geografskog prostora koristi metodama prirodnih i društvenih znanosti. S obzirom na raznoznačnost geoprostora, geografija je kao znanost vrlo kompleksna. To je jedina dualna ili mosna znanost, koja povezuje prirodne i društvene znanosti.

Geografija je, dakle, sintetička znanost, koja spaja mnoga dostignuća brojnih znanosti radi objašnjavanja geografskog prostora. Ona pripada u skupinu prirodnih znanosti jer joj je osnovno polazište u prirodnim značajkama geoprostora.

Geografija kao znanost o geografskom prostoru (Zemljinoj površini) objašnjava raširenost, utjecaje i međuzavisnost svih najvažnijih prirodnih i društvenih čimbenika, koji sudjeluju u oblikovanju geoprostora kao cjeline ili njegovih prostornih dijelova (regija).

Sadržaj

[uredi] Podjela geografije

[uredi] Opća geografija

Kao sintetička znanost, geografija uključuje i analitičke studije određenih pojava i objekata Zemljine površine. Ukupnost svih grana analitičkih studija tvori opću geografiju. Prema tome, da li se analitička proučavanja odnose na objekte i pojave prirodne sredine ili ljudske djelatnosti, opća se geografija dijeli na fizičku geografiju i antropogeografiju.

[uredi] Fizička geografija

Fizička geografija (ili fiziogeografija) se dijeli na geomorfologiju, hidrografiju, klimatologiju i biogeografiju. Ranije se u fizičku geografiju ubrajala i matematička, odnosno astronomska geografija s geodezijom i kartografijom, ali budući da su se razvile u samostalne znanosti, to se ne mogu uključiti u sistem opće geografije iako je u geografskom radu praktično poznavanje njihovih principa neophodno potrebno. Geomorfologija proučava reljef Zemljine površine, a hidrografija vode. Zbog razlike između morskih, jezerskih i tekućih voda, hidrografija se dijeli na oceanografiju (oceani i mora), limnologiju (jezera) i potamologiju (rijeke). Klimatologija proučava klimu s geografskog stanovišta, tj. osobine i značenje klime za ostale objekte i pojave Zemljine površine. Napokon, biogeografija proučava značenje organskog svijeta na Zemljinoj površini, njegovu rasprostranjenost i uvjete rasprostranjenosti. Prema tome, da li je težište na proučavanju flore ili faune, biljna geografija ili fitogeografija razlikuje se od životinjske geografije ili zoogeografije.

Ostale grane fizičke geografije:

Srodne teme: Atmosfera - Arhipelag - Kontinent - Pustinja - Otok - Reljef - Ocean - More - Rijeka - Jezero - Ekologija - Tlo - Kronologija geografije, paleontologija - Geostatistika

[uredi] Antropogeografija

Glavni je geografski faktor na Zemljinoj površini ljudsko društvo, a međusobne odnose ljudskog društva i prirodne sredine na Zemlji proučava antropogeografija ili humanistička geografija. Budući da su aktivnosti ljudskog društva i prirodne sredine na Zemljinoj površini vrlo složene, najveći broj specijalnih grana i ogranaka geografije postoji upravo u antropogeografiji. Osim proučavanja stanovništva kao cjeline (demogeografija), ističe se geografija naselja, koja se njima bavi kao geografskom pojavom (osobito razvijen pravac koji proučava gradove – poleogeografija). Složene probleme gospodarske djelatnosti društva proučava ekonomska geografija (ima mnogo ogranaka i smjerova, npr. agrarna, industrijska, prometna geografija i dr.). Geografske uvjete historijskog razvoja proučava historijska geografija, a geografske pretpostavke i probleme političkih tvorevina (država) politička geografija. Medicinska geografija proučava geografsku raširenost pojedinih bolesti, higijenske uvjete života u pojedinim geografskim područjima i time omogućuje donošenje planskih mjera za poboljšanje zdravstvenih prilika u svijetu. Ostale grane antropogeografije:

Srodne teme: Zemlje svijeta - Zemlja - Nacija - Država - Personalna unija - Pokrajina - Županija - Grad - Općina - Teorija centralnog mjesta - Urbana morfologija

[uredi] Regionalna geografija

Sve navedene specijalnosti, grane i ogranci opće geografije, odnosno fizičke i antropogeografije, imaju analitičko značenje, te se s obzirom na objekt, cilj i zadatke geografske znanosti koriste kao pomoćne discipline. Kompleksno proučavanje prostorne stvarnosti na Zemljinoj površini, tj. osnovni i bitni dio geografskog rada, oslanja se djelomično na opće rezultate tih analitičkih studija, ukoliko ih ima. Budući da prostorna stvarnost Zemljine površine, tj. osobine prirodne sredine, i društveno-ekonomska i kulturna nadgradnja, nisu jednolike, već sastavljene od prostorno raznolikih i vremenski promjenljivih individualnih cjelina ili geografskih područja, upotrebljava se za kompleksno bitno geografsko proučavanje i naziv regionalna geografija.

[uredi] Povijest geografije

Glavni članak: Povijest geografije
Karta putovanja Marka Pola.
Karta putovanja Marka Pola.

Težnja za spoznajom prostornog rasporeda svih pojava na Zemljinoj površini seže u najdalju poznatu prošlost, ali je ona ostvarena tek u antičkoj Grčkoj. Hipokrat, Aristotel, Hiparh, osobito Eratosten, nastojali su objasniti opće fenomene Zemlje kao cjeline. Kasnije se Agripa (astronom), Strabon i Plinije Stariji, prema praktičnim potrebama (ekspanzija Rimskog Carstva), orijentiraju na opise zemalja. Dok je prva, starija geografska orijentacija gotovo isključivo prirodoznanstvena i spekulativna, druga je prakticistička i opisna, s osobitim naglaskom na čovjeku i njegovu djelovanju na Zemlji.

U srednjem vijeku orijentalna, arapska geografija nastavlja uglavnom prirodoznanstvenu antičku tradiciju. Proširenje općih saznanja nadopunjeno je tada i značajnijim opisima, prakticističkim radovima (Masudi, Al Idrisi, Ibn Battuta, Ibn Khaldun). Europska srednjovjekovna geografija (kozmografija) zaostaje za antičkom i arapskom geografijom. Nakon putovanja Marka Pola te ponovnim oživljavanjem interesa za djela antičkih pisaca (osobito nakon velikih geografskih otkrića) počinje življi rad koji ima samo opisno značenje, s velikim balastom suvišnih pojedinosti i neobičnih, često fantastičnih priča i opisa.

U 17. i 18. st., zbog napretka tehničkih znanosti (1617 prva triangulacija, 1682 Cassinijeva nova karta svijeta), postaje horizont geografskih saznanja širi (Bernhard Varenius), ali se sav geografski rad još ograničuje na opisno-statistički pregled pojedinih država. Tek radovi njemačkih geografa Alexandera von Humboldta (1769 – 1859) i Karla Rittera (1779 – 1859) stvaraju potpuno nove osnove za razvoj geografije, koja otada postaje znanstvena disciplina. A. Humboldt i K. Ritter smatraju se osnivačima moderne znanstvene geografije, jer su za cilj geografije postavili objašnjavanje uzročnosti predmeta i pojava koji se javljaju u prostoru. Prema Humboldtu, glavno značenje ima uporedno proučavanje prirodne sredine, jer "čovjek zavisi od prirode i njoj se prilagođuje". K. Ritter, naprotiv, polazi od djelatnosti čovjeka i prema njoj određuje značenje i osobine pojedinih dijelova Zemlje. Tim se smjerom razvijala geografija u drugoj polovici 19. st., ali je zbog snažnog razvitka prirodnih nauka prevladala prirodoznanstvena orijentacija, osobito u općoj geografiji (fizička geografija).

Antropogeografija je s Friedrichom Ratzelom (1844 - 1904) počela jačati humanistički smjer u geografiji, ali se ipak nije razvila ni osamostalila kao fizička geografija, jer je teško bilo točno razgraničiti predmet proučavanja i naći prave metode rada. Neki su antropogeografi smatrali njezinim objektom samo pojave materijalne ljudske aktivnosti, a drugi i kulturne, političke, religiozne, psihičke i dr. Dualizam u geografiji (odvajanje fizičke od antropogeografije) nije se mogao održati, jer je nastao kao posljedica nedostatka jedinstvenog školovanja. Gotovo su sve novoosnovane katedre iz geografije na sveučilištima popunjavali u drugoj polovici 19. st. stručnjaci iz drugih srodnih znanosti. Tek potkraj 19. i na početku 20. st. nove generacije geografskih stručnjaka ističu jedinstvo geografske nauke. U Francuskoj Vidal de La Blache udara temelje modernoj regionalnoj geografiji, koja je dala niz dobrih sintetičko-geografskih studija. U Njemačkoj je obilježen nov smjer pojavom A. Hettnera. Velika potreba za sintetičkim geografskim radovima, osobito za Prvoga svjetskog rata, potakla je razvoj, moderne, jedinstvene geografije u Engleza, Amerikanaca, Rusa i drugih naroda, a to je pojačano poslije Drugog svjetskog rata.

[uredi] Geografske tehnike

Budući da su prostorni međuodnosi ključni za sinoptičku znanost, karte su ključno oruđe. Klasična kartografija se modernijem pristupom pridružila geografskoj analizi, računalno temeljenom geografskom informacijskom sustavu (GIS).

  • Kartografija se bavi prikazivanjem Zemljine površine pomoću apstraktnih simbola. Iako druge geografske subdiscipline počivaju na kartama u prikazivanju svojih analiza, samo stvaranje karata je dovoljno apstraktno da se smatra odvojenim. Kartografija je narasla iz zbirke nacrtnih tehnika u stvarnu znanost. Kartografi moraju učiti kognitivnu psihologiju i ergonomiku kako bi razumjeli koji simboli najučinkovitije sadrže informacije o Zemlji, te bihevioralnu psihologiju kako bi potaknuli čitatelje svojih karata da reagiraju na informaciju. Oni moraju također učiti geodeziju i prilično naprednu matematiku kako bi razumjeli kako oblik Zemlje utječe na iskrivljenost simbola na karti projiciranih na ravnu plohu zbog preglednosti. Može se reći bez mnogo polemike da je kartografija neosporno sjeme iz kojega raste velik dio polja geografije. Većina će geografa navesti očaranost kartama u djetinjstvu kao rani znak da su završili u tom području.
  • Geografski informacijski sustav bavi se pohranom informacija o Zemlji radi automatskog povratka računalom na pouzdan način prikladan svrsi informacije. Osim svih subdisciplina geografije, GIS stručnjaci moraju razumjeti računarstvo i sustave baze podataka. GIS je toliko revolucionirao područje kartografije da se svako rađenje karata radi uz pomoć nekog oblika GIS softvera.

U svojem radu geografi koriste četiri međuodnosna pristupa:

  • Sistematski - Grupira geografsko znanje u kategorije koje se mogu globalno istraživati.
  • Regionalni - Proučava sistematične veze među kategorijama za pojedinu regiju ili mjesto na planetu.
  • Deskriptivni - Jednostavno navodi lokacije obilježja i nastanjenosti.
  • Analitički - Ispituje zašto se pronalaze obilježja i populacije u određenom geografskom prostoru.

[uredi] Srodna polja

[uredi] Urbano i regionalno planiranje

Urbano planiranje i regionalno planiranje koriste znanost geografije kako bi pomogli u određivanju načina na koji se zemlja treba razvijati (ili ne razvijati) da bi se dostigli određeni kriteriji poput sigurnosti, ljepote, gospodarskih mogućnosti, očuvanja sagrađenog i prirodnog naslijeđa i tako dalje. Planiranje gradova i ruralnih područja može se smatrati primijenjenom geografijom iako je i ona jako zacrtana na umjetnostima, znanostima i lekcijama iz povijesti. Neki od problema koji se suočavaju s planiranjem razmatraju se sažeto pod predmetima ruralnog i urbanog egzodusa te Smart growtha.

[uredi] Više informacija

[uredi] Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Zemljopis"

Zakłady sportowe Suplementy Diety Jak szybko zawiązać krawat Typy Bukmacherskie Canon A720 IS kredyty gotówkowe porównanie opisy gg. opisy na gg, opisy Przepisy kulinarne gry erotyczne język angielski pozycjonowanie strony Katalog Stron Internetowych Dzwonki polifoniczne Studia administracyjne koszulki kick koparki Bułgaria wczasy Karaoke expekt COOLsurf