|
|
AlatiDrugi jezici
|
Bošnjački jezik
Bošnjački jezik (bošnjački: bosanski jezik) nacionalni je standardni jezik Bošnjaka temeljen na štokavsko-ijekavskom narječju i pisan latinicom ili ćirilicom. Valja napomenuti da je odredba o ćiriličnoj grafiji političke naravi, jer su time promotori bošnjačkoga jezika željeli potvrditi kontinuitet sa "srpskohrvatskim", državnim jezikom BiH u doba SFRJ. U praksi, nijedna knjiga ni časopis na bošnjačkom jeziku ne tiskaju se srpskom reformiranom ćirilicom (vukovicom). Bošnjački je jezik, pod nazivkom "bosanski jezik", uz hrvatski i srpski, jedan od triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini. Njime govori oko 2 do 2,2 milijuna ljudi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj i zapadnoeuropskim zemljama i sjevernoj Americi. U srpskom i hrvatskome je službeni naziv za jezik Bošnjaka bošnjački, dok je u samoj bošnjačkoj zajednici nacionalni jezik imenovan "bosanskim" a taj je naziv prihvaćen na primjer u engleskom ("bosnian language", ne "bosniac language") i u njemačkom ("bosnische Sprache", ne "bosniakische Sprache") jeziku. U hrvatskom jeziku, "bosanski jezik" je višeznačni naziv za južnoslavenski jezik, u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom Bosnom.
Temelji i odlike jezikaNarječna razinaBošnjački jezik temelji se na štokavskim govorima koji se mogu podijeliti u tri glavne skupine:
Prvo od tih narječja Bošnjaci dijele sa Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, dok ostala dva s Hrvatima, s tim da je novoštokavski ikavski gotovo izumro, i živih govornika je vrlo malo, a istočnobosansko narječje je izgubilo šćakavski izgovor. Odlike bošnjačkoga standardnoga jezikaBošnjački standardni jezik ima sljedeće odlike: Jezik se u nemaloj mjeri oslanja na srpski jezik ijekavskoga izgovora, poglavito u morfologiji, sintaksi i terminologiji uz obilatu upotrebu turcizama. Jezični spomenici specifično bošnjačkoga jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslavenskoga i vernakulara, kakvoga nalazimo na bilizima ili natpisima na stećcima u 14. i 15. st.) sežu u 16. (možda i 15.) i 17. stoljeće (nakon turske okupacije), u alhamijado književnost štokavsko-ikavskoga i jekavskoga vernakulara, pisanoga na modificiranom arapskoj abecedi (arabica), te u prvi bošnjački rječnik, rimovani bošnjačko-turski glosar "Potur šahidi" Mehmeda Uskufija iz 1631. godine. Tijekom 19. stoljeća, prvenstveno njegovim koncem, pojavljuje se opsežnije kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Vladavina Austro-Ugarske monarhije dovela je do konačne prevlasti latiničnoga pisma, te do procvata književnosti na bošnjačkom jeziku koji je u to vrijeme bio znatno bliži hrvatskom nego srpskom jeziku. U doba obje Jugoslavije službeni je općeporabni jezik u BiH sustavno posrbljivan, što je ostavilo snažnih tragova u jezičnome obliku bošnjačkoga jezika. Prevlast latinice nije bila uzdrmana, ali promjene su u jeziku današnje bošnjačke zajednice bile znatne u svim jezikoslovnim područjima. Najuočljivije je pak bilo srbiziranje leksika i znanstveno-strukovnoga nazivlja. U doba kraljevine Jugoslavije, službenim jezikom je bio srpski i posrbljivanje je išlo svom snagom . U doba socijalističke Jugoslavije, službeno, "državni jezik" u socijalističkoj BiH je imenovan najčešće "srpsko-hrvatski", i bio je samo inačicom službenog jezika koji je bio u Srbiji, uz razliku što je latinično pisanje bilo imalo službeni status kao i ćirilica, pa su tako dnevne tiskovine primjerice, izlazile jednom stranicom na latinici, a drugom na ćirilici, odnosno slučaj je bio da su naizmjenice bili latinični i ćirilićni članci u novinama i časopisima. Raspadom SFRJ i ratom u Bosni i Hercegovini otpočela je konačna standardizacija bošnjačkoga jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Halilovića. Odlike su bošnjačkoga standardnoga jezika, po propisima tih djela, češća poraba islamskih orijentalizama ("turcizmi") i uvedba fonema "h" u stanovitom broju riječi (lahko, mehko prema lako, meko) kao odraz posebnosti govora Bošnjaka-Muslimana prema današnjem standardnom hrvatskom i srpskom jeziku. Po svojoj fizionomiji bošnjački je standard zasnovan na zapadnoj novoštokavštini (što se, katkad, zbog političkih razloga i povezanosti s bošnjačkom nacionalnom zajednicom u Sandžaku marginalizira ili prešućuje); u stilizaciji je nekih rješidaba, prvenstveno, preslovljavanja stranih izraza bliži srpskom nego hrvatskomu jeziku (kipar, hemija,..), no, generalno izbjegava crkvenoslavizme (opština, sveštenik,..). Uočljiva je, također, slabija normiranost koja se iskazuje u leksičkoj i pravopisnoj zbrci u bošnjačkim medijima i tisku. Raširenost bošnjačkoga jezikaGradovi s najvećim brojem govornika bošnjačkoga su: Sarajevo, Tuzla, Zenica, Mostar, Novi Pazar, Tutin, Carigrad. Izvan Bosne i Hercegovine brojne su enklave u kojima se govori bošnjački jezik: Vanjske poveznice
|
||||||||||||||||||||||||||||||
